Nova zgrada CaixaForum arhitekata Herzog & de Meuron očekuje nas unutar stare elektrane u madridskoj aveniji Paseo del Prado, glavnoj gradskoj arteriji koja presijeca grad na pola i na kojoj su danas smješteni svi važni kulturni objekti. U ‘muzejskoj osi’ koja se može pohvaliti zgradama svjetske kategorije najnovije je ostvarenje CaixaForum.
Zgrada se nalazi nasuprot Botaničkom vrtu, koji je samo dio intervencija iz sredine 18. stoljeća kojima su stvoreni Muzej Prado i Astronomski opservatorij u Parku Retiro. Tako je strateški smještena, u geografskom, kulturnom i povijesnom smislu, u samom srcu obnovljenog grada.
Usprkos tome, intervencija švicarskih arhitekata daleko je od jednostavne. Učinjen je svjestan napor da se preispita nekoliko naslijeđenih istina o disciplini i prirodi narudžbe sredstvima radikalne arhitekture bogate prezentnošću, nijansama i kompleksnostima, što je ovu zgradu dovelo do kontroverznog uspjeha kod publike i kritike.
U stvari, iznenađuje činjenica da su takvu odvažnu strukturu kreirali nekoć svekontrolirajući minimalisti. Možemo se samo s divljenjem čuditi izvanrednom materijalnom dostignuću koje je postigla ta građevina s obzirom na komplikacije u tehničkom ali i konceptualnom smislu koje su nastale rezanjem prizemlja stare elektrane i doslovnim podizanjem teške ciglene strukture od tla.
Samo ako se vratimo u nedavnu prošlost produkcije H&dM, možemo razumjeti kako je cijela njihova karijera, posebice tijekom posljednjih pet i nešto više godina, od dovršetka zgrade Prada Aoyama 2003. godine, usmjerena ka osvajanju jednog stupnja slobode za drugim, kao da su im njihovi čvrsti kartezijanski korijeni dali sigurnost da se suoče s rizicima koje su se tek kasnije usudili prihvatiti.
Zamor određenom fazom ‘švicarskog minimalizma’, eksponencijalni porast narudžbi u inozemstvu, na svjetskom tržištu određenom kulturom slike i spektakularnošću te njihova suradnja s drugima koja je poremetila njihove sigurne stavove (posebice ona s Remom Koolhaasom i OMA-om tijekom kasnih 90-ih) čini se da su ‘otvorile crnu kutiju’ za Herzoga i de Meurona. Genealogija za koju se očekivalo da će biti organska evolucija na liniji discipline pretvorila se u nelinearni slijed ‘skokova vjere’ i konstantnih fantastičnih hitova koje su H&dM danas pretvorili u najnepredvidljiviji i najuzbudljiviji arhitektonski ured u svijetu.
Ako se ne uzme u obzir tržišna kultura, tajna vjerojatno leži u pomaku unutar čvrsto utemeljenih korijena discipline uz inkorporaciju određenih konceptualnih pomaka, koji imaju veze s paradoksalnim i s preklapajućim poimanjem vremena, s čim je najprije eksperimentiralo nekoliko umjetnika tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća i koje danas prožima arhitektonski diskurs.
Ako je slojeviti i duboki pristup krajoliku i memoriji koji je opisao američki umjetnik Robert Smithson danas zajednički temelj za sve one zainteresirane za širenje polja arhitekture prema polju urbanog i ekološkog dizajna, može se reći da se isto dogodilo s idejama o stabilnosti i materiji Smithsonova suvremenika Gordona Matta-Clarka.
Upravo je Matta-Clark, deset godina prije nego što je dekonstrukcija postala popularna, razotkrio potpuni program u dijalogu s postojećim arhitektonskim strukturama. To je nazvao ‘Anarchitecture’, jer je ideja bila razotkriti one uvjete koji su već bili latentni u postojećim strukturama bez inkorporacije nekog novog sloja materijala, već pomoću otkrivanja očitog kako bi se otkrile skrivene strukturalne osnove, fizički odnosi, karike koje nedostaju i vizualne veze.
Skidanje fasade sa samostojećeg periferijskog bungalova, primjerice, otkrilo je ne samo njegovu krhku rešetkastu strukturu ispod njegova građanskog izgleda već je i postavilo pitanja o karakteru i simbolici koju ideja ‘kuće’ nosi u sebi, osim doslovnog otvaranja zatvorene nutrine prema novom i neočekivanom odnosu s vanjskim prostorom.
Mislim da je to način na koji treba pristupiti silovitim akcijama koje projekt CaixaForum izvodi unutar stare elektrane. Samo slijedeći te umjetničke transformacije u arhitekturu možemo shvatiti kako su arhitekti, insceniranjem neobjašnjivog i stvaranjem teškog, neudobnog i sirovog hibrida između postojeće strukture i programa novog muzeja, uspjeli u tome da Madridu daju novi privlačni magnet, u kojem su ne samo beskompromisno smještene njegove institucionalne funkcije već koji i aktivno djeluje u urbanom krajoliku.
To je uglavnom postignuto trima praktičnim sredstvima.
Kao prvo, plaza ispred zgrade CaixaForum, dobivena nakon rušenja benzinske crpke koja je stajala ispred elektrane, djeluje kao nastavak pločnika avenije Paseo del Prado i tako veže zgradu na tu važnu os. Trg je mjesto i za privremene izložbe na otvorenom, te tako dopušta pozitivno miješanje privatnog muzeja i grada stvarajući tako prostor za društvene kontakte.
Drugo, podizanje zgrade tako da struktura lebdi i pluta stvara neizbježan učinak ‘usisavanja’ prema prolazećoj publici. To prati facetirana geometrija ostavljena ispod ciglenog volumena elektrane koja pretvara pristup CaixaForumu u prolaz inicijacije kroz neku vrstu spilje ili svetog tla.
I treće, spektakularan prirodno-umjetni vegetacijski zid, koji je dizajnirao Patrick Blanc, prekriva zid susjedne zgrade stvarajući vertikalnu projekciju prema trgu i zelenu pozadinu događajima koji se tamo odvijaju.
Možda najvažnije – taj zeleni zid djeluje kao podsjetnik i poveznica s Botaničkim vrtom udaljenim samo 50 metara avenijom Paseo del Prado, čvrsto usidrujući novi muzej u njegov materijalni kontekst kao što primjena ploča od Corten čelika u skulpturalnim volumenima. Ti volumeni, koji čine dodatni prostor na vrhu ciglenih zidova, govore o industrijskoj prošlosti lokacije, njezinoj teksturi i njezinim odjecima.
Na taj način zgrada CaixaForum, nastala u nadrealnom prenošenju žestokih umjetničkih načela u carstvo arhitekture, završava uspostavljanjem veza sa svojom okolinom na klasičan način, vraćajući se na početak i pokazujući ambiciju arhitekture koja je odvažna i ikonička kao i suptilna u odnosu na kontekst, te vođena djelovanjem prema javnosti koja je preplavila muzej od dana kada je otvoren.